lundi 5 septembre 2011

Amin Maalouf

Quand la modernité vient de chez l'Autre
(Kada modernitet donosi drugi) 



II.

Oko Mediterana se susreću i sukobljavaju već vijekovima dva civilizacijska prostora, jedan na sjeveru i drugi na jugu i na istoku. Ja se neću pretjerano upuštati u genezu te podjele, međutim, nikada nije suvišno podsjetiti se, kada je u pitanju istorija, da sve ima svoj početak, tok i, konačno, kraj. U doba Rima, sva ova područja koja će kasnije postati kršćanska, muslimanska ili jevrejska, pripadala su istom carstvu; Sirija nije bila manje rimska od Galije, dok je Sjeverna Afrika, neosporno bila, u pogledu kulture više grčko-rimska od Sjeverne Evrope.

Autour de la Méditerranée se côtoient et se confrontent, depuis des siècles, deux espaces de civilisation, l’un au nord, l’autre au sud et à l’est. Je ne m’étendrai pas trop sur la genèse de ce clivage, mais il n’est jamais inutile de rappeler, parlant d’Histoire, que tout a un commencement, un déroulement et, à terme, une fin. A l’époque romaine, toutes ces contrées, devenues depuis chrétiennes, musulmanes ou juives, appartenaient au même empire; la Syrie n’était pas moins romaine que la Gaule, et l’Afrique du Nord était assurément, du point de vue culturel, bien plus gréco-romaine que l’Europe du Nord.

Stvari su se radikalno izmijenile kada su se, jedan za drugim, pojavila dva pobjednička monoteizma. Kršćanstvo u četvrtom vijeku postaje oficijelna religija Rimskog carstva; šireći sjajno svoju vjeru propovijedanjem, molitvom i primjerom svojih svetih mučenika, kršćani zatim počeše u potpunosti da se koriste silom vlasti kako bi učvrstili svoju moć i konačno se nametnuli, stavljajući van zakona antičku rimsku religiju, protjerujući njene posljednje sljedbenike. Uskoro, krščanski svijet će se proširiti do granica Carstva, koje u međuvremenu postaju sve nesigurnijim; Rim je početkom petog vijeka, kako to kažu stari udžbenici, morao pasti pred najezdom barbara.

Les choses ont radicalement changé avec l’apparition successive de deux monothéismes conquérants. Au IV e siècle, le christianisme devint la religion officielle de l’Empire romain; après avoir admirablement propagé leur foi nouvelle par la prédication, la prière, et l’exemple des saints martyrs, les chrétiens usèrent alors pleinement de l’arme du pouvoir pour consolider leur autorité et s’imposer totalement, mettant hors la loi la religion romaine antique, pourchassant ses derniers adeptes. Bientôt, le monde chrétien put épouser les frontières de l’Empire, mais ces dernières étaient devenues de plus en plus incertaines; Rome devait “tomber sous les coups des barbares”, comme disaient les vieux manuels, dès le Ve siècle.

Vizantija, prijestonica Orijenta, opstaće još hiljadu godina, ali će njeno nastojanje da ponovo uspostavi carstvo biti bezuspješno: Justinijan je, istina, uspio da povrati za kratko vrijeme dobar dio izgubljenih teritorija: u Italiji, u Španiji, u Sjevernoj Africi... To je bio uzaludan trud. Njegov je poduhvat očito bio beznadežan, njegovi generali nisu bili u stanju da brane teritorije koje su bili povratili, pa kada je on umro, okrenuta je nova stranica, a jedna iluzija je bila mrtva. Veliko Rimsko carstvo više neće uskrsnuti. Mediteran više nikada neće biti ujedinjen pod istom vlašću. Više nikada stanovnici Barcelone, Liona, Rima, Tripolija, Aleksandrije, Jerusalima i Carigrada neće svoje žalbe upućivati zajedničkom suverenu.

Byzance, capitale d’Orient, survécut encore pendant un millier d’années, mais sa tentative de reconstituer l’Empire tourna court: Justinien réussit bien un moment à reprendre une bonne partie des territoires abandonnés, en Italie, en Espagne, en Afrique du Nord... Peine perdue. Son entreprise s’avéra désespérée, ses généraux ne furent pas en mesure de défendre les provinces reconquises, et lorsqu’il mourut en l’an 565, une page était tournée, une illusion était morte. Le grand Empire romain ne renaîtrait plus. Plus jamais la Méditerranée ne serait réunie sous une même autorité. Plus jamais les habitants de Barcelone, de Lyon, de Rome, de Tripoli. d’Alexandrie, de Jérusalem et de Constantinople n’adresseraient leurs requêtes à un souverain unique.

Pet godina kasnije, 570. godine, rodio se Muhamed, vjerovjesnik islama. Izvan granica Carstva, ali u njihovoj blizini. Između njegovog rodnog grada Meke i gradova Rimskog carstva, kao što su Damask i Palmira, postojao je neprestani karavanski saobraćaj; kao, uostalom, i sa sasanidskim perzijskim carstvom, rivalom Rima, koga su, takođe, potresali veliki nemiri.

Cinq ans plus tard, en 570, naquit Muhammad, Mahomet, le Prophète de l’islam. Hors des limites de l’Empire, mais pas si loin. Il y avait constamment un va-et-vient de caravanes entre sa ville natale, La Mecque, et les cités du monde romain telles Damas ou Palmyre; comme, d’ailleurs, avec l’empire iranien sassanide, rival des Romains et lui-même secoué par d’étranges convulsions.

Ne upuštajući se u objašnjavanje mističnog i religioznog fenomena koji nosi poruka islama, čija pojava slijedi složene, nedokučive zakone, mislim da mora da je sa političke tačke gledišta tada postojala neka praznina koja je pogodovala pojavi jednog novog realiteta. Po prvi put, već više od šest vijekova ovdje nije više padala sjena velikog Rima, gdje je bila od pamtivijeka. Mnogi narodi su osjetili da su slobodni i da su siročad.

Sans vouloir expliquer le phénomène mystique et religieux que constitue le message de l’islam, dont l’apparition obéit à des lois complexes, insaisissables, il est certain que, du point de vue politique, il y avait alors un vide propice à l’émergence d’une réalité nouvelle. Pour la première fois depuis plus de six siècles – autant dire, à l’échelle de la mémoire des hommes, depuis l’aube des temps –, l’ombre de la grande Rome n’était plus là. Bien des peuples s’en trouvèrent libres et orphelins.

Ista ona praznina, ili bolje reći, isti onakav "zov prostranstva", kakav je omogućio germanskim plemenima da se rasprostrane širom Evrope i da zauzmu teritorije koje će se kasnije nazivati Saksonija ili Franačko kraljevstvo, omogućio je i arapskim plemenima da naprave značajan izlazak iz svoje rodne pustinje. Ti beduini, koji su do tada živjeli na margini istorije, uspjeli su za koju desetinu godina da zagospodare ogromnom teritorijom koja se rasprostirala od Španije pa sve do Indije. I sve to, na začuđujuće sređen način, uz relativno poštovanje drugih i bez ekscesa bezrazložnog nasilja.

Ce vide – ou peut-être faudrait-il dire cet “appel d’air” – qui permit aux tribus germaniques de se répandre à travers l’Europe pour s’y tailler les territoires qui s’appelleraient plus tard la Saxe ou le
royaume des Francs, permit aussi aux tribus d’Arabie d’effectuer, hors de leur désert originel, une “sortie” remarquée. Ces bédouins, qui avaient vécu jusque-là en marge de l’Histoire, parvinrent en quelques dizaines d’années à se rendre maîtres d’un immense territoire allant de l’Espagne jusqu’aux Indes. Le tout d’une manière étonnamment ordonnée, relativement respectueuse des autres, et sans excès de violence gratuite.

Nije mi ni na kraj pameti da ovo osvajanje predstavljam kao pacifistički pohod. Ili da muslimanski svijet opisujem kao neki raj tolerancije. Međutim, ponašanje se procjenjuje s obzirom na epohu. I nesumnjivo, islam se po tradiciji prilagođavao prisustvu pripadnika drugih monoteističkih religija na teritorijama koje je kontrolirao.

Loin de moi l’idée de présenter cette conquête comme une marche pacifiste. Ou de dépeindre le monde musulman comme un paradis de tolérance. Mais les comportements s’apprécient au regard de leur siècle. Et il ne fait pas de doute que l’islam s’est traditionnellement accommodé de la présence, sur les terres qu’il contrôlait, des adeptes des autres religions monothéistes.

Moji će oponenti reći da je besmisleno hvaliti toleranciju u prošlosti, ako me sadašnjost, takva kakva je, opovrgava. I, u izvjesnom smislu im dajem za pravo. Slaba je to utjeha što nam je poznato da je islam bio tolerantan u VII. vijeku, ako danas svećenici bivaju preklani, intelektualci izbodeni nožem, a turisti mitraljirani. Evocirajući prošlost, ja nipošto ne pokušavam da prešutim užase koje nam sadašnjost svakodnevno baca u lice, vijesti i slike koje stižu iz Alžira, Kabula, Teherana, Gornjeg Egipta ili sa drugih strana. Moj cilj je potpuno drugačiji, i više volim da ga jasno naznačim kako bi bilo jasno šta s tim želim da postignem: ono protiv čega se ja borim i protiv čega ću se uvijek boriti, jeste uvjerenje po kome, sa jedne strane, postoji kršćanska religija – predodređena da uvijek donosi modernizaciju, slobodu, toleranciju i demokratiju, a sa druge muslimanska, od samog početka okrenuta despotizmu i mračnjaštvu. To je zabluda, to zamagljuje znatnom dijelu čovječanstva svaku perspektivu budućnosti.

A quoi bon vanter la tolérance du passé si le présent est ce qu’il est, diront mes contradicteurs? Et, en un sens, je ne leur donne pas tort. C’est une piètre consolation de savoir que l’islam fut tolérant au VIII e siècle, si aujourd’hui les prêtres sont égorgés, les intellectuels poignardés et les touristes mitraillés. En évoquant le passé, je ne cherche en aucune manière à dissimuler les atrocités que l’actualité nous lance à la figure chaque jour, dépêches et images en provenance d’Alger, de Kaboul, de Téhéran, de Haute-Egypte ou d’ailleurs. Mon objectif est tout autre, et je préfère l’énoncer clairement pour qu’on sache où je veux en venir: ce contre quoi je me bats et me battrai toujours, c’est cette idée selon laquelle il y aurait, d’un côté, une religion – chrétienne – destinée de tout temps à véhiculer modernisme, liberté, tolérance et démocratie, et de l’autre une religion – musulmane – vouée des l’origine au despotisme et à l’obscurantisme. C’est erroné, c’est dangereux, et cela assombrit pour une bonne partie de l’humanité toute perspective d’avenir.

Ja se nikada nisam odricao religije svojih predaka, smatrajući čak tu pripadnost svojim nasljednim pravom, i ne ustručavam se da priznam uticaj koji je ona imala u mom životu. Što je najbitnije ja, koji sam rođen 1949, upoznao sam samo relativno tolerantnu Crkvu, otvorenu za dijalog, kadru da samu sebe preispituje, i mada ostajem ravnodušan prema dogmi i skeptičan prema nekim njenim stavovima, smatram da me ta pripadnost ne osakaćuje već, naprotiv, obogaćuje i čini me otvorenijim. Ja se čak i ne pitam da li sam ja u očima Crkve nevjernik, dok je po mom mišljenju vjernik jednostavno onaj koji vjeruje u određene vrijednosti – koje ću ja rezimirati u jednu jedinu: dostojanstvo ljudskog bića. Sve ostalo su samo mitovi i puke nade.

Je n’ai jamais renié la religion de mes pères, je revendique aussi cette appartenance, et je n’hésite pas à reconnaître l’influence qu’elle a eue sur ma vie. Moi qui suis né en 1949, je n’ai connu, pour l’essentiel, qu’une Eglise relativement tolérante, ouverte au dialogue, capable de se remettre en cause, et si je demeure indifférent au dogme et sceptique face à certaines prises de position, je vois dans cette appartenance qu’on m’a transmise un enrichissement et une ouverture, en aucun cas une castration. Je ne me demande même pas si, aux yeux de l’Eglise, je passe pour un croyant, à mes yeux un croyant est simplement celui qui croit en certaines valeurs – que je résumerais en une seule: la dignité de l’être humain. Le reste n’est que mythologies, ou espérances.

Ovim sam htio da kažem da se meni Crkva danas čini druželjubiva. Da sam se rodio stotinu godina ranije, vjerovatno bih joj okrenuo leđa, smatrajući da je ona beznadno neprijateljski raspoložena prema ideji progresa, prema ideji slobode, i da se zauvijek priklonila vjerskoj zatucanosti i protivljenju napretku. Upravo stoga je važno cijeniti ponašanje ljudi i institucija u jednoj istorijskoj perspektivi. Ja sam, kao i toliki drugi, uplašen onim što danas vidim i čujem u muslimanskom, svijetu. Ali me isto tako rastužuju oni koji su, izgleda, presretni što mogu tvrditi da to što se dešava proizilazi iz prirode islama, i da je to nepromjenljivo.

Tout cela pour dire qu’aujourd’hui, l’Eglise me parait “fréquentable”. Si j’étais né cent ans plus tôt, je lui aurais probablement tourné le dos, estimant qu’elle était irrémédiablement rétive à l’idée de progrès, à l’idée de liberté, et qu’elle avait opté une fois pour toutes en faveur de la bigoterie et de l’immobilisme. C’est pour cela qu’il est important d’évaluer le comportement des hommes et des institutions dans une perspective historique. Je suis, comme tant d’autres, effaré par ce que je vois et entends aujourd’hui dans le monde musulman. Mais je suis également attristé par ceux qui semblent trop heureux de décréter que ce qui arrive correspond à la nature de l’islam, et que cela ne changera pas.

Ni jedna religija nije lišena netolerancije, ali ako bismo napravili bilans ovih dviju suparničkih religija, konstatovali bismo da se islam dobro drži. Da su moji preci bili muslimani u nekoj zemlji pokorenoj od strane kršćanskih vojski, umjesto što su bili kršćani u zemlji koju su pokorile muslimanske vojske, mislim da oni ne bi mogli živjeti tokom četrnaest vijekova u svojim gradovima i selima, zadržavši svoju vjeru. Šta se, zaista, desilo sa muslimanima u Španiji? Iščezli su, svi do posljednjeg, masakrirani, natjerani u izgnanstvo ili silom pokrštavani.

Aucune religion n’est dénuée d’intolérance, mais si l’on faisait le bilan de ces deux religions “rivales”, on constaterait que l’islam ne fait pas si mauvaise figure. Si mes ancêtres avaient été musulmans dans un pays conquis par les armées chrétiennes, au lieu d’avoir été chrétiens dans un pays conquis par les armées musulmanes, je ne pense pas qu’ils auraient pu continuer à vivre depuis quatorze siècles dans leurs villes et villages, en conservant leur foi. Que sont devenus, en effet, les musulmans d’Espagne? Et les musulmans de Sicile? Disparus, tous jusqu’au dernier, massacrés, contraints à l’exil ou baptisés de force.

U istoriji islama postoji već od njegovih početaka, znatna sposobnost za koegzistenciju sa drugima. Koncem proteklog stoljeća većina stanovništva Istanbula, prijestolnice najveće muslimanske sile, bili su nemuslimani, pretežno Grci, Jermeni i Jevreji. Može li se i zamisliti da u Parizu, Londonu, Beču ili Berlinu u to vrijeme postoji dobra polovina stanovnika nekšćrana, muslimana ili Jevreja? Još i danas, mnogi bi Evropljani bili šokirani kada bi u svojim gradovima čuli mujezinov poziv na molitvu.

Il y a dans l’histoire de l’islam, des ses débuts, une remarquable capacité à coexister avec l’autre. A la fin du siècle dernier, Istanbul, capitale de la principale puissance musulmane, comptait dans sa population une majorité de non-musulmans, principalement des Grecs, des Arméniens et des Juifs. Imaginerait-on à la même époque une bonne moitié de non-chrétiens, musulmans ou juifs, à Paris, à Londres, à Vienne ou à Berlin? Aujourd’hui encore, bien des Européens seraient choqués d’entendre dans leurs villes l’appel du muezzin.

Ja ne donosim ni jedan sud, ja samo konstatujem da je tokom muslimanske istorije postojala duga praksa suživota i tolerancije. Hitam da dodam kako mene "tolerancija" ne zadovoljava. Ja ne želim da me trpe, ja zahtijevam da me smatraju sugrađaninom, sa svim što mi pripada, bez obzira kakva su moja vjerska ubjeđenja. Bez obzira da li sam kršćanin ili jevrejin u zemlji koja je većinski muslimanska, ili musliman među kršćanima ili jevrejima. I isto tako, u slučaju da nisam sljedbenik ni jedne religije. Danas više nije prihvatljivo mišljenje prema kome su muslimani bili dužni štititi zajednice "Knjige", to jest Biblije; radi se o podređenom položaju, koji nikada nije isključivao ponižavanja.

Je ne porte aucun jugement, je constate seulement qu’il y a eu, au cours de l’histoire musulmane, une longue pratique de la coexistence et de la tolérance. En m’empressant d’ajouter que la tolérance ne me satisfait pas. Je n’ai pas envie d’être toléré, j’exige que l’on me considère comme un citoyen à part entière quelles que soient mes croyances. Que je sois chrétien ou juif dans un pays à majorité musulmane, ou musulman au milieu des chrétiens et des juifs. Et aussi lorsque je ne me réclame d’aucune religion. L’idée selon laquelle les communautés “du Livre”, c’est-à-dire de la Bible, devaient être placées sous la protection des musulmans n’est plus acceptable aujourd’hui; il s’agit d’un statut d’infériorité, qui n’a jamais été exempt d’humiliations.

Međutim, treba upoređivati ono što je uporedivo. Islam je bio uspostavio izvjesni "protokol tolerancije" još onda kada kršćanska društva nisu tolerisala ništa. Vijekovima, ovaj "protokol" je bio u čitavom svijetu najnapredniji oblik suživota. Možda je u Amsterdamu sredinom 17. vijeka, ili nešto kasnije u Engleskoj, počinjao da se pojavljuje jedan drugačiji odnos, bliži današnjem poimanju slobode vjeroispovijesti. U Francuskoj će tek krajem 18. vijeka čovjek kao Condorcet, moći da se zalaže za ravnopravan položaj jevreja; i tek će u drugoj polovini 20. vijeka, nakon poznatih užasa, položaj vjerskih manjina u srcu krčšanske Evrope konačno biti znatno poboljšan, nadajmo se bez povratka unazad.

Mais il faut comparer ce qui est comparable. L’islam avait établi un “protocole de tolérance” à une époque où les sociétés chrétiennes ne toléraient rien. Pendant des siècles, ce “protocole” fut, dans le monde entier, la forme la plus avancée de coexistence. C’est peut-être à Amsterdam, au milieu du XVIIe siècle, ou un peu plus tard en Angleterre, qu’a commencé à poindre une autre attitude, plus proche de notre conception actuelle de la liberté de conscience; c’est à la fin du XVIII e siècle qu’un homme comme Condorcet a pu prôner en France “l’émancipation” des juifs; et c’est seulement dans la seconde moitié du XXe siècle, et après l’abomination que l’on sait, que la situation des minorités religieuses au sein de l’Europe chrétienne a fini par s’améliorer de manière significative, et qu’on peut espérer irréversible.

"Protokol tolerancije", koji je bio na snazi u muslimanskim zemljama, nije se više uklapao u nove normative. Da li je on bio nanovo razmatran, obnavljan, prilagođavan? U suštini, nije. Čak bi se moglo reći da su principi tolerancije, umjesto da budu ponovo vrednovani u skladu sa potrebama naših savremenika, ponekad bili revidirani na gore. Tako se muslimanski svijet, nakon što je vijekovima bio predvodnik tolerancije, sada našao na začelju. Međutim, ovaj preokret "moralnog odnosa snaga" između sjevera i juga Mediterana skorašnji je, sasvim skorašnji, i nije toliko potpun, koliko možda izgleda.

Le “protocole de tolérance” qui avait cours dans les pays musulmans ne correspondait plus, désormais, aux normes nouvelles. A-t-il été remis à jour, rénové, réadapté? Pour l’essentiel, non. On pourrait même dire que les principes de tolérance, au lieu d’être revalorisés dans un sens plus conforme à l’attente de nos contemporains, ont parfois été révisés à la baisse. Si bien que le monde musulman, après avoir été, pendant des siècles, à la pointe de la tolérance, s’est retrouvé à la traine. Mais ce renversement du “rapport de forces moral” entre le nord et le sud de la Méditerranée est récent, extrêmement récent, et pas aussi complet qu’on a l’air de le croire.

I ovdje postoje dva ubjeđenja koja zaslužuju da budu opovrgnuta. Ono koje smatra da su, s obzirom na istorijsku "globalno pozitivnu" bilansu u pitanjima tolerancije muslimanskog svijeta, ekscesne pojave samo prolazni period, i ono koje se, nasuprot, zasniva na sadašnjoj netoleranciji, smatrajući da je podsjećanje na ponašanje u prošlosti bespredmetno. Oba mi se ubjeđenja čine apsurdnim. Po mom mišljenju, istorija jasno pokazuje da islam u sebi nosi ogromne potencijale suživota i plodnog međusobnog prožimanja sa drugim kulturama; međutim, najnovija istorija isto tako pokazuje da je moguće i nazadovanje, i da bi zaista ovi potencijali još dugo mogli ostati u potencijalnosti.

Ici encore, deux opinions méritent d’être réfutées. Celle qui considère, au regard du bilan historique “globalement positif” du monde musulman en matière de tolérance, que les excès actuels ne sont que des péripéties passagères; et celle qui, à l’inverse, se base sur l’intolérance actuelle pour faire de l’attitude passée une réminiscence sans objet. Les deux positions me semblent absurdes. Pour moi, l’Histoire démontre clairement que l’islam porte en lui d’immenses potentialités de coexistence et d’interaction féconde avec les autres cultures; mais l’Histoire plus récente montre aussi qu’une régression est possible, et que ces potentialités pourraient rester longtemps encore à l’état de potentialités, justement.

Krenuću još malo dalje, ali ne pretjerano, možda malo prenaglašavajući osnovne crte: kada bismo napravili poređenje istorije kršćanskog i muslimanskog svijeta, otkrili bismo, s jedne strane, jednu dugo vremena netolerantnu religiju, nosioca očite totalitarne tendencije, koja se međutim malo po malo preobražavala u otvorenu religiju; i, sa druge strane, religiju koja je bila nosilac vokacije otvorenosti, i koja je, međutim, malo po malo, skretala ka netoleranciji i totalitarnom ponašanju.

J’irai même un peu plus loin, en forçant peut-être les traits, mais à peine: si l’on faisait l’histoire comparée du monde chrétien et du monde musulman on découvrirait d’un côté une religion longtemps intolérante, porteuse d’une évidente tentation totalitaire, mais qui s’est peu à peu muée en une religion d’ouverture; et de l’autre côté une religion porteuse d’une vocation d’ouverture, mais qui a peu à peu dérivé vers des comportements intolérants et totalitaires.

Mogli bismo navoditi još mnoge primjere, podsjetiti na sudbinu katara, pa na sudbinu hugenota ili jevreja, izlagati na koji su način oni koji su bili smatrani hereticima, šizmaticima ili nevjernicima tretirani u svakom od ova dva monoteistička svijeta... Međutim, ova knjiga nije istorijska rasprava, a još manje popis paradoksa. Jedno jedino pitanje koje mi se nameće dok upoređujem ova dva razvoja jeste: zašto je evolucija bila toliko pozitivna na Zapadu, a toliko razočaravajuća u muslimanskom svijetu? Da, ja sam izričit i insistiram: zašto je kršćanski Zapad, koji je imao dugu tradiciju netolerancije, koji je uvijek teško podnosio koegzistiranje sa "Drugim", uspio proizvesti društva koja poštuju slobodu izražavanja, dok muslimanski svijet, koji je dugo gajio koegzistenciju, postaje tvrđava fanatizma?
 

On pourrait multiplier les exemples, rappeler le sort des cathares, puis celui des huguenots ou des juifs, expliquer comment furent traités, dans chacun des deux univers monothéistes, ceux que l’on considérait comme hérétiques ou schismatiques ou infidèles... Mais ce livre n’est pas un traité d’Histoire, encore moins un annuaire des paradoxes. Une seule question me préoccupe lorsque je compare ces deux itinéraires: pourquoi l’évolution a-t-elle été si positive en Occident, et si décevante dans le monde musulman? Oui, je précise et j’insiste: pourquoi l’Occident chrétien, qui a une longue tradition d’intolérance, qui a toujours eu du mal à coexister avec “l’Autre”, a-t-il su produire des sociétés respectueuses de la liberté d’expression, alors que le monde musulman, qui a longtemps pratiqué la coexistence, apparaît désormais comme une citadelle du fanatisme?

III.

Razumije se da ja ne dijelim opšte shvatanje, na Zapadu toliko rašireno, koje u islamskoj vjeri olako gleda izvor svih nevolja što muče društva koja je ispovijedaju. Ne vjerujem ni da je kod njenih sljedbenika moguće uništiti vjerovanje u sudbinu, kao što sam to već imao priliku da kažem. Ali, čini mi se da se često prenaglašava uticaj vjere na narod, dok se, naprotiv, uticaj naroda na vjere zanemaruje.

On aura compris que je ne souscris pas à l’opinion commune, si répandue en Occident, qui voit commodément dans la religion musulmane la source de tous les maux dont souffrent les sociétés qui s’en réclament. Je ne crois pas non plus qu’on puisse dissocier une croyance du sort de ses adeptes, comme j’ai déjà eu l’occasion de le dire. Mais il me semble que l’on exagére trop souvent l’influence des religions sur les peuples, tandis qu’on néglige, à l’inverse, l’influence des peuples sur les religions.

Uostalom, tako je sa svim doktrinama. Ako je umjesno upitati se šta je komunizam uradio od Rusije, onda je isto tako korisno upitati se i šta je od komunizma napravila Rusija, i kakav bi razvoj ove ideologije, kakvo bi njeno mjesto bilo u istoriji, i koliko bi se njeni uticaji razlikovali u različitim područjima svijeta da je ona pobijedila u Njemačkoj, Engleskoj ili u Francuskoj, umjesto u Rusiji ili Kini? Svakako da možemo zamišljati kako bi i tamo bio neki Staljin, rodom iz Heidelberga, Lidsa ili iz Bordeauxa, ali isto tako mošemo zamisliti da Staljina uopšte ne bi bilo.

La chose est vraie, d’ailleurs, de toutes les doctrines. S’il est légitime de s’interroger sur ce que le communisme a fait de la Russie, il est tout aussi instructif de se demander ce que la Russie a fait du communisme, et comment l’évolution de cette doctrine, comment sa place dans l’Histoire, comment son impact dans diverses régions du globe auraient été différents si elle avait triomphé en Allemagne, en Angleterre, ou en France, plutôt qu’en Russie et en Chine. On peut certes imaginer qu’il y aurait eu un Staline natif de Heidelberg, de Leeds, ou de Bordeaux, mais on peut aussi imaginer qu’il n’y aurait pas eu de Staline du tout.
 

Na isti način se možemo pitati kakvo bi bilo kršćanstvo da nije pobijedilo u Rimu, da nije izraslo na tlu prožetom rimskim pravom i grčkom filozofijom, koji nama sada izgledaju kao stubovi zapadne kršćanske civilizacije, iako su oboje dostigli svoj vrhunac mnogo prije pojave kršćanstva.

De la même manière, on pourrait se demander ce qu’aurait été le christianisme s’il n’avait pas triomphé à Rome, s’il ne s’était pas implanté dans un terroir pétri de droit romain et de philosophie grecque, lesquels apparaissent aujourd’hui comme des piliers de la civilisation occidentale chrétienne alors qu’ils avaient atteint tous deux leur apogée bien avant l’émergence du christianisme.

Podsjećajući na ove činjenice nije mi bila namjera da osporim zasluge svojih istovjernika sa Zapada, već jednostavno da kažem da, ukoliko je kršćanstvo oblikovalo Evropu, utoliko je i Evropa oblikovala kršćanstvo. Današnje kršćanstvo je onakvo kakvim su ga napravila evropska društva. Ona su se preobražavala materijalno i intelektualno, preobražavajući ujedno i svoje kršćanstvo. Koliko li se puta katolička crkva osjećala odbačenom, izdatom, ugroženom! Koliko li se puta isprsila, nastojeći zaustaviti promjene za koje je vjerovala da su protiv vjere, morala i zakona božijeg! Često je gubila; međutim, i nesvjesna toga, ona je bila, ustvari, na dobitku. Prisiljena da se svakodnevno preispituje, sučeljena sa pobjedonosnom naukom koja kao da je prkosila Svetom pismu, sučeljena sa emancipacijom žena, sa društvenom legalizacijom predbračnih seksualnih odnosa, vanbračnih poroda, kontracepcije, sa bezbroj "satanskih novotarija", Crkva se uvijek nanovo opire, prije nego što se pomiri sa sudbinom, prije nego što se prilagodi.

En rappelant ces évidences, je ne cherche aucunement à nier les mérites de mes coreligionnaires d’Occident, mais à dire simplement que si le christianisme a façonné l’Europe, l’Europe aussi a façonné le christianisme. Le christianisme est aujourd’hui ce que les sociétés européennes en ont fait. Elles se sont transformées, matériellement et intellectuellement, et elles ont transformé leur christianisme avec elles. Que de fois l’Eglise catholique s’est-elle sentie bousculée, trahie, malmenée! Que de fois s’est-elle cambrée s’efforçant de retarder des changements qui lui semblaient contraires à la foi, aux bonnes moeurs, et à la volonté divine! Souvent, elle a perdu; pourtant, sans le savoir, elle était en train de gagner. Contrainte de se remettre en cause chaque jour, confrontée à une science conquérante qui semblait défier les Ecritures confrontée aux idées républicaines, laïques, à la démocratie, confrontée à l’émancipation des femmes, à la légitimation sociale des relations sexuelles prénuptiales, des naissances hors mariage, de la contraception, confrontée à mille et mille “diaboliques innovations”, l’Eglise a toujours commencé par se raidir, avant de se faire une raison, avant de s’adapter.

Da li je ona samu sebe izdala? Mnogo se puta u to vjerovalo, a i ubuduće će biti prilika kada će se tako misliti. Istina je, međutim, da je zapadno društvo na taj način oblikovalo bezbrojnim sitnim udarcima dlijeta, takvu Crkvu i takvu religiju, koja je u stanju da prati ljude u izvanrednoj avanturi koju danas doživljavaju.

S’est-elle trahie? Bien des fois on l’a cru, et demain encore il y aura des occasions qui le laisseront croire. La vérité, pourtant, c’est que la société occidentale a façonné ainsi, par mille petits coups de burin, une Eglise et une religion capables d’accompagner les hommes dans l’extraordinaire aventure qu’ils vivent aujourd’hui.

Zapadno je drutvo stvorilo Crkvu i religiju kakva je njemu bila potrebna. Koristim riječ "potrebna" u najpotpunijem smislu tog izraza, odnosno uključujući svakako i potrebu za duhovnošću. U tome je čitavo društvo učestvovalo, sa svim svojim vjernicima i svojim nevjernicima, i svi oni koji su doprinosili razvoju mentaliteta, doprinosili su i razvoju kršćanstva. A, doprinosiće i dalje, jer se Istorija nastavlja.

La société occidentale a inventé l’Eglise et la religion dont elle avait besoin. J’emploie le mot “besoin” dans le sens le plus complet du terme, c’est-à-dire en incluant, bien sûr, le besoin de spiritualité. Toute la société y a participé, avec ses croyants et ses non-croyants, tous ceux qui ont contribué à l’évolution des mentalités ont aussi contribué à l’évolution du christianisme. Et ils y contribueront encore, puisque l’Histoire continue.

U islamskom svijetu je, takođe, društvo stalno uobličavalo religiju prema svojoj predstavi. Ona, uostalom, nije uvijek bila istovjetna u različitim epohama i u različitim zemljama. U vrijeme kada su Arapi trijumfovali, u vrijeme kada su vjerovali da im pripada čitav svijet, oni su svoju vjeru shvatali u duhu tolerancije i otvorenosti. Na primjer, oni su izveli veliki poduhvat prevođenja grčkog kulturnog nasljeđa, kao i iranskog i indijskog, što je podstaknulo zamah nauke i filozofije; u početku su se zadovoljavali imitiranjem, epigonstvom, da bi se zatim odvažili i na otkrića u astronomiji, agronomiji, hemiji, medicini, matematici. Kao i u svakodnevnom životu, spremanju hrane, oblačenju, načinu češljanja, ili u pjevanju; bilo je čak i "gurua" mode, od kojih je kao najpoznatiji ostao zapamćen Ziryab.

Dans le monde musulman aussi, la société a constamment produit une religion à son image. Qui
n’était jamais la même, d’ailleurs, d une époque à l’autre, ni d’un pays à l’autre. Du temps où les Arabes triomphaient, du temps où ils avaient le sentiment que le monde était à eux, ils interprétaient leur foi dans un esprit de tolérance et d’ouverture. Ils s’engagèrent par exemple dans une vaste entreprise de traduction de l’héritage grec, ainsi qu’iranien et indien, ce qui permit un essor de la science et de la philosophie; au début, on se contenta d’imiter, de copier, puis on osa innover, en astronomie, en agronomie, en chimie, en médecine, en mathématiques. Et aussi dans la vie quotidienne, dans l’art de manger, de s’habiller, de se coiffer, ou de chanter; il y avait même des “gourous” de la mode, dont le plus célèbre reste Ziryab.

Nije to bila neka kratkoročna epizoda. Od 7, pa sve do 15. vijeka, u Bagdadu, Damasku, Kairu, Kordovi, Tunisu, bilo je velikih naučnika, velikih mislilaca, darovitih umjetnika; bilo je u Isfahanu,
Samarkandu, Istanbulu sve do 17. vijeka, a ponegdje i kasnije, velikih i lijepih umjetničkih djela. Nisu samo Arapi učestvovali u ovom zbivanju. Od samih svojih početaka, islam je bio bez ikakvih ograničenja otvoren prema Irancima, Turcima, Indijcima, Berberima; po nekima, nesmotreno, jer Arapi ubrzo bjehu preplavljeni, izgubivši veoma brzo vlast usred carstva koje su bili osvojili. Bijaše to cijena univerzalnosti za koju se islam zalagao. Povremeno bi neko ratoborno turkmensko pleme provalilo iz stepa centralne Azije; stigavši na kapije Bagdada, ovi bi ljudi izgovarali sure kojim prihvataju vjeru – "i nema Boga osim Allaha, a Muhamed je božiji poslanik", – više niko nije imao pravo da ospori njihovu pripadnost islamu, i da bi već sutra zahtijevali da učestvuju u vlasti, pretjerujući u revnosti, kako to često biva sa preobraćenicima. Sa tačke gledišta političke stabilnosti, pokazalo se da je to ponekad bivalo kobno; ali, kakvo izvanredno obogaćenje u pogledu kulture! Od obala Inda, pa sve do Atlantika, najsjajniji umovi mogli su u okruženju arapske civilizacije da se razvijaju. I to ne samo iz redova obraćenika u noviju religiju; brojni pozivi za prevođenje upućivani su kršćanima, koji su bili najbolji poznavaoci grčkog jezika; a puno govori i to što se Majmonid odlučio da na arapskom piše Le Guide des égarés,* jedno od najvećih djela jevrejske misli. 
* Vodič zabluda

Ce ne fut pas une courte parenthèse. Du VIIe jusqu’au XVe siècle, il y eut à Bagdad, à Damas, au
Caire, à Cordoue, à Tunis, de grands savants, de grands penseurs, des artistes de talent; et il y eut encore de grandes et belles oeuvres à Ispahan, à Samarcande, à Istanbul, jusqu’au XVIIe siècle et parfois au-delà. Les Arabes ne furent pas les seuls à contribuer à ce mouvement. Dès ses premiers pas, l’islam s’était ouvert sans aucune barrière aux Iraniens, aux Turcs, aux Indiens, aux Berbères; imprudemment, selon certains, puisque les Arabes se retrouvèrent submergés, et qu’ils perdirent très vite le pouvoir au sein de l’empire qu’ils avaient conquis. C’était la rançon de l’universalité que prônait l’islam. Parfois un clan de guerriers turkmènes déboulait des steppes d’Asie centrale; arrivés aux portes de Bagdad, ces hommes prononçaient la formule de conversion – “il n’y a pas d’autre divinité que Dieu, et Muhammad est le messager de Dieu” –, plus personne n’avait le droit de contester leur appartenance à l’islam, et le lendemain, ils réclamaient leur part de pouvoir, en faisant même de l’excès de zèle comme font souvent les convertis. Du point de vue de la stabilité politique, cette attitude s’avéra parfois désastreuse; mais du point de vue culturel, quel extraordinaire enrichissement! Des bords de l’Indus jusqu’à l’Atlantique, les têtes les mieux faites purent s’épanouir dans le giron de la civilisation arabe. Pas seulement parmi les adeptes de la nouvelle religion; pour les traductions, on fit beaucoup appel à des chrétiens, qui avaient une meilleure connaissance du grec; et il est significatif que Maimonide ait choisi d’écrire en arabe Le Guide des égarés, l’un des monuments de la pensée juive.

Ja ne nastojim dokazivati kako je istinski islam jedino ovaj kakvim sam ga ja upravo opisao. Niti da je on bolji reprezentant doktrine od, na primjer, talibanskog. Uostalom, nisam ni imao namjeru da dajem sliku nekog posebnog islama, već samo da u nekoliko poteza preletim preko vijekova i zemalja u kojima su nastajali bezbrojni vidovi islama. Bagdad je u 9. vijeku još uvijek blistao od vitalnosti; u 10. vijeku Bagdad je postao mrzovoljan, zatucan i sumoran. Dok je Kordova, koja je, naprotiv, u 10. vijeku bila na svom vrhuncu, početkom 13. vijeka postala bastion fanatizma; pošto su katoličke trupe, koje će je uskoro i osvojiti, napredovale, posljednjim njenim braniocima nije bilo do tolerisanja drugačijih shvatanja.

Je ne cherche pas à dire que cet islam dont je viens de brosser l’image était le seul vrai. Ni qu’il est plus représentatif de la doctrine que celui des talibans; par exemple. Ce n’est d’ailleurs pas un islam particulier que j’ai voulu décrire, j’ai survolé en quelques lignes des siècles et des contrées dans lesquels se sont manifestées mille et mille images de l’islam. Bagdad au IXe siècle pétillait encore de vie; Bagdad au Xe siècle était devenue ronchonne et bigote et triste. Cordoue, au Xe siècle, était, elle, au contraire, à son apogée; au début du XIIIe, elle était devenue un bastion du fanatisme; c’est que les troupes catholiques progressaient, qui allaient bientôt s’en emparer, les ultimes défenseurs ne voulaient plus tolérer de voix dissonantes.

Takav odnos možemo primijetiti i u drugim razdobljima, pa i u našem. Uvijek kada bi se osjećalo bezbjednim, muslimansko društvo znalo je da bude otvoreno. Slika islama iz tih vremena ni po čemu ne liči na ove svoje današnje karikature. Ja ne nastojim dokazati kako ta, nekadašnja slika, bolje odražava izvorno nadahnuće islama, već samo da je ta religija, poput svake druge religije, i poput svake druge doktrine, obilježena vremenom i tlom. Društva, sigurna u sebe, odražavaju se u povjerljivoj, spokojnoj, otvorenoj religiji, dok se ugrožena društva odražavaju u sumnjičavoj, zatucanoj, sitničavoj religiji. Dinamična se društva odražavaju u dinamičnom islamu, inventivnom, kreativnom – dok se imobilna društva odražavaju u islamu statičnom, odbojnom i prema najmanjoj promjeni.

Un comportement qu’on a pu observer à d’autres époques aussi, dont la nôtre. Chaque fois qu’elle s’est sentie en confiance, la société musulmane a su pratiquer l’ouverture. L’image de l’islam qui se dégage de ces temps-là ne ressemble en rien aux caricatures d’aujourd’hui. Je ne cherche pas à dire que celle d’autrefois reflète mieux l’inspiration originelle de l’islam, mais simplement que cette religion, comme toute autre religion, comme toute autre doctrine, porte à chaque époque les
empreintes du temps et du lieu. Les sociétés sûres d’elles se reflètent dans une religion confiante, sereine, ouverte; les sociétés mal assurées se reflètent dans une religion frileuse, bigote,
sourcilleuse. Les sociétés dynamiques se reflètent en un islam dynamique, innovant, créatif; les sociétés immobiles se reflètent en un islam immobile, rebelle au moindre changement.

Ostavimo, međutim, nakratko te, uostalom simplicističke, podjele na "dobre" i "loše" religije i pređimo na preciznije definicije. Kada pominjem uticaj društava na religije ja tada, na primjer, pomišljam na činjenicu da muslimani trećeg svijeta žestoko optužuju Zapad ne samo zato što su oni muslimani a Zapad je kršćanski, već i stoga što su oni siromašni, potčinjeni, prezreni, dok je Zapad bogat i moćan. Napisah "već i stoga". Mislio sam, međutim, – "naročito". Jer, posmatrajući današnje militantne islamističke pokrete, lako u njima prepoznajem uticaj pokreta nesvrstanih iz šezdesetih godina, kako u raspravama tako i u metodama; ali, koliko god sam, naprotiv, tragao u istoriji islama, nisam uspio u njoj da nađem neke njihove očite preteče. Ovi pokreti nisu prvenstveno proizvod muslimanske istorije, već su proizvod naše epohe, njenih tenzija, iščašenja, običaja, njenog beznađa.

Mais quittons un peu ces oppositions finalement simplistes entre “bonne” et “mauvaise” religion,
pour entrer dans des définitions plus précises. Quand j’évoque l’influence des sociétés sur les religions, je songe par exemple au fait que lorsque les musulmans du tiers-monde s’en prennent violemment à l’Occident, ce n’est pas seulement parce qu’ils sont musulmans et que l’Occident est chrétien, c’est aussi parce qu’ils sont pauvres, dominés, bafoués, et que l’Occident est riche et puissant. J’ai écrit “aussi”. Mais j’ai pensé “surtout”. Parce qu’en observant les mouvements islamistes militants d’aujourd’hui, je devine aisément l’influence du tiers-mondisme des année soixante, tant dans le discours que dans les méthodes; en revanche, j’ai beau chercher dans l’histoire de l’islam, je ne leur trouve aucun ancêtre évident. Ces mouvements ne sont pas un pur produit de l’histoire musulmane, ils sont le produit de notre époque, de ses tensions, de ses distorsions, de ses pratiques, de ses désespérances.

Ja ovdje ne raspravljam o njihovoj dogmi, ne pitam se da li je ona u saglasnosti ili nije sa islamom, ja sam već rekao šta mislim o toj vrsti pitanja. Kažem samo da mi je poprilično jasno da su ova kretanja više proizvod na{e nemirne epohe nego li muslimanske istorije. Posmatrajući kako Ajatolah Homeini, okružen svojim Čuvarima revolucije, od svog naroda zahtijeva da se oslanja na vlastite snage, kako optužuje "Velikog satanu" i obznanjuje da će uništiti svaki trag zapadnjačke kulture, meni se neodoljivo nametala pomisao na ostarjelog Mao Ce Tunga iz vremena Kulturne revolucije, dok okružen Crvenom gardom, optužuje "Velikog papirnatog tigra" i obznanjuje da će izbrisati svaki trag kapitalističke kulture. Razumije se da neću ići tako daleko i tvrditi kako su njih dvojica bili identični, već ću samo konstatovati brojne sličnosti među njima, dok naprotiv, ne mogu da nađem ni jednu ličnost u istoriji islama koja bi me podsjetila na Homeinija. Uostalom, takođe nisam, koliko god sam tragao, našao ni traga u istoriji muslimanskog svijeta o uspostavljanju nekakve "islamske republike", niti na ostvarivanje nekakve "islamske revolucije"...

Je ne discute pas ici leur doctrine, je ne me pose pas la question de savoir si elle est conforme ou pas à l’islam, j’ai déjà dit ce que je pensais de ce genre d’interrogations. Je dis seulement que je vois assez clairement en quoi ces mouvements sont le produit de notre époque perturbée, je vois moins en quoi ils seraient le produit de l’histoire musulmane. Lorsque j’observais l’ayatollah Khomeiny, entouré de ses Gardiens de la Révolution, qui demandait à son peuple de compter sur ses propres forces, qui dénonçait “le grand Satan” et se promettait d’effacer toute trace de la culture occidentale, je ne pouvais m’empêcher de penser au vieux Mao Zedong de la Révolution culturelle, entouré de ses Gardes rouges, qui dénonçait le “grand tigre en papier” et promettait d’effacer toute trace de la culture capitaliste. Je n’irai certes pas jusqu’à dire qu’ils furent identiques, mais je constate entre eux de nombreuses similitudes, alors que je ne vois aucune figure dans l’histoire de l’islam qui me rappelle Khomeiny. D’ailleurs, j’ai beau chercher, je ne vois pas non plus, dans l’histoire du monde musulman, la moindre mention de l’instauration d’une “république islamique”, ni de l’avènement d’une “révolution islamique”...

Ja ovdje ustajem protiv navike, ukorijenjene kako na Sjeveru tako i na Jugu, kako kod dalekih posmatrača, tako i kod prilježnih sljedbenika, da svaki događaj koji se desi u bilo kojoj od islamskih zemalja, podvedu pod oznaku "islam", iako su na djelu i mnogi drugi faktori koji bolje mogu objasniti šta se dešava. Možete pročitati desetine debelih tomova istorije islama od njegovog početka, pa da ipak ne shvatite ništa od onoga što se dešava u Alžiru. Pročitajte tridesetak stranica o kolonizaciji i dekolonizaciji, pa će vam biti mnogo jasnije.

Ce contre quoi je m’élève, ici, c’est cette habitude que l’on a prise – au Nord comme au Sud, chez les observateurs lointains comme chez les adeptes zélateurs – de classer chaque événement se déroulant dans chaque pays musulman sous la rubrique “islam”, alors que bien d’autres facteurs entrent en jeu qui expliquent bien mieux ce qui arrive. Vous pourriez lire dix gros volumes sur l’histoire de l’islam depuis les origines, vous ne comprendriez rien à ce qui se passe en Algérie. Lisez trente pages sur la colonisation et la décolonisation, vous comprendrez beaucoup mieux.

IV.

Zaključujem, međutim, ovaj kratki osvrt i vraćam se svom polaznom naumu: često se previše značaja daje uticaju religija na narode i njihovu istoriju, a nedovoljno na uticaj naroda i njihove istorije na religije. Ja sam uvjeren da je taj uticaj uzajaman; društvo oblikuje religiju koja, sa svoje strane, oblikuje društvo; ipak, primjećujem da nas određeni način shvatanja dovodi do toga da vidimo samo jednu stranu ove dijalektike, što veoma zamagljuje perspektivu.

Mais je referme cette brève parenthèse pour revenir à mon propos de départ: on donne souvent trop de place à l’influence des religions sur les peuples et leur histoire, et pas assez à l’influence des peuples et de leur histoire sur les religions. L’influence est réciproque, je le sais; la société façonne la religion qui, à son tour, façonne la société; j’observe toutefois qu’une certaine habitude de pensée nous conduit à ne voir qu’un aspect de cette dialectique, ce qui fausse singulièrement la perspective.

Ima, kada je u pitanju islam, i onih koji ga bez oklijevanja uvijek smatraju odgovornim za sve nevolje koje su se dešavale ili se još uvijek dešavaju muslimanskim društvima. Ne samo da takvom načinu gledanja zamjeram da je nepravedan, već i da događanja u svijetu potpuno čini nejasnim.

S’agissant de l’islam, certains n’hésitent jamais à le rendre responsable de tous les drames qu’ont connus et connaissent encore les sociétés musulmanes. Je ne reproche pas seulement à cette vision d’être injuste, je lui reproche de rendre les événements du monde totalement inintelligibles.

Na isti način se govorilo već vijekovima i o kršćanstvu, dok nije konačno pokazalo da je ono sposobno da se modernizuje. Uvjeren sam da će se to isto desiti i sa islamom. Odnosno, sasvim mi je jasno da se u to sumnja. Vjerujem da će trebati dosta vremena, još mnogo, mnogo vremena, možda čak i nekoliko generacija, dok se ne bude moglo dokazati da ovo što se sada dešava u Alžiru, u Afganistanu, svugdje po malo – nasilje, arhaizam, despotizam, represija, nisu primjereni islamu više nego li što bi inkvizitorske lomače ili bogomdane monarhije bile neodvojivi dio kršćanstva.

On a déjà dit des choses similaires à propos du christianisme pendant des siècles, avant de découvrir qu’il était finalement capable de se moderniser. Je suis persuadé qu’il en sera de même pour l’islam. Cela dit, je comprends parfaitement que l’on en doute. Et je crois qu’il faudra encore du temps, beaucoup de temps, quelques générations peut-être, avant qu’on puisse avoir la preuve que ce spectacle qui s’offre à nous, en Algérie, en Afghanistan, un peu partout, fait de violence, d’archaïsme, de despotisme, de répression, n’est pas plus inhérent à l’islam que les bûchers des inquisiteurs ou la monarchie de droit divin ne se sont avérés inséparables du christianisme.

Shvatanje po kome je islam uvijek bio faktor pasivnosti toliko je uvriježen u poimanju da se ja jedva usuđujem da mu se suprotstavim. Pa ipak, to se mora učiniti. Kada je taj aksiom jednom uspostavljen, dalje se nema kud: ukoliko se pomirimo sa shvatanjem da islam svoje sljedbenike osuđuje na pasivnost, a kako se pomenuti sljedbenici, koji čine gotovo četvrtinu čovječanstva, nikada neće odreći svoje religije, budućnost naše planete nam izgleda veoma sumorna. Što se mene tiče, ja niti prihvatam taj polazni aksiom, niti zaključak.

L’idée selon laquelle l’islam a toujours été un facteur d’immobilisme est tellement ancrée dans les esprits que j’ose à peine m’y attaquer. Il le faut, pourtant. Parce qu’une fois cet axiome posé, on ne peut plus aller nulle part: si l’on se résigne à l’idée que l’islam condamne irrémédiablement ses adeptes à l’immobilisme, et comme lesdits adeptes – qui forment près du quart de l’humanité – ne renonceront jamais à leur religion, l’avenir de notre planète paraît bien triste. Je n’accepte quant à moi ni l’axiome de base ni la conclusion.

Svakako, u islamu je bilo i opiranja napretku. Dok je Zapad između 15. i 19. vijeka veoma brzo napredovao, arapski je svijet tapkao u mjestu. Nema sumnje da je u izvjesnoj mjeri tome doprinijela i religija, ali meni se čini da je ona tu bila, prije svega, žrtva. Na Zapadu je društvo svoju religiju osavremenjavalo; stvari se u muslimanskom svijetu nisu odvijale na isti način. Nipošto stoga što bi ova religija bila "neosavremenjiva" – zašto ne postoje dokazi, već stoga što se samo društvo nije osavremenjavalo. Odgovorićete mi – zbog islama. Brzopleto rečeno. Da li je kršćanstvo osavremenilo Evropu? Kako ne bismo išli tako daleko da tvrdimo kako je modernizacija vršena uprkos religiji, biće najbolje da kažemo samo kako ona nije bila njen "pokretač", da joj se ranije, odnosno uvijek, najčešće žestoko opirala, i da je tendencija za promjenom bila toliko duboka, snažna i uporna, da se konačno njen otpor savlada i da se ona prilagodi.

Oui, bien sûr, il y a eu immobilisme. Entre le XVe et le XIXe siècle, alors que l’Occident avançait très vite, le monde arabe piétinait. Sans doute la religion y a-t-elle été pour quelque chose, mais il me semble qu’elle en a surtout été la victime. En Occident, la société a modernisé sa religion; dans le monde musulman, les choses ne se sont pas passées de la même manière. Pas parce que cette religion-là n’était pas “modernisable” – de cela, la preuve n’est pas faite – mais parce que la société elle-même ne s’est pas modernisée. A cause de l’islam, me dira-t-on. C’est vite dit. Est-ce le christianisme qui a modernisé l’Europe? Sans aller jusqu’à soutenir que la modernisation s’est faite contre la religion, il serait raisonnable de dire que celle-ci n’en a pas été la “locomotive”, qu’elle a plutôt opposé, tout au long, une résistance souvent farouche, et qu’il a fallu que la poussée en faveur du changement soit profonde et puissante et continuelle pour que cette résistance s’atténue et que la religion s’adapte.

U muslimanskom okruženju nikada nije došlo do ove destabilizirajuće i zdrave težnje. Ovo divno proljeće stvaralačkog čovječanstva, ova potpuna naučna, tehnološka, industrijska, intelektualna i moralna revolucija, ovaj dugotrajni posao "iskivanja" koji su obavljali narodi i sami u punom preobražaju, svakodnevno pronalazeći i uvodeći novine, svakodnevno odbacujući "izvjesnosti" i potresajući mišljenja, sve to nije bilo samo tek jedan od događaja, jer je on jedinstven u Istoriji, jer je temeljni događaj svijeta takvog kakvog ga mi danas poznajemo, i on je nastao na Zapadu – na Zapadu i nigdje drugdje.

Cette poussée déstabilisante et salutaire n’a jamais eu lieu au sein du monde musulman. Ce formidable printemps de l’humanité créatrice, cette révolution totale, scientifique, technologique, industrielle, intellectuelle et morale, ce long travail “au burin” effectué par des peuples en pleine mutation qui chaque jour inventaient et innovaient, qui sans cesse bousculaient les certitudes et secouaient les mentalités, ce n’est pas un événement parmi d’autres, il est unique dans l’Histoire, il est l’événement fondateur du monde tel que nous le connaissons aujourd’hui, et il s’est produit en Occident – en Occident et nulle part ailleurs.

Zašto na Zapadu, a ne u Kini, ili u Japanu, ili u Rusiji, ili u arapskom svijetu? Je li se ovaj preobražaj desio zahvaljujući kršćanstvu ili uprkos njemu? Još će dugo istoričari konfrontirati svoje teorije tim  povodom, dok je jedina stvar o kojoj je teško raspravljati sama činjenica da se tokom posljednjih vijekova na Zapadu pojavila jedna civilizacija koja će u čitavom svijetu postati referentna civilizacija, koliko na materijalnom toliko i na intelektualnom planu, u tolikoj mjeri da će zbog toga sve ostale biti marginalizovane, svedene na stanje perifernih kultura kojima prijeti nestanak.

Pourquoi en Occident, et pas en Chine, pas au Japon, pas en Russie, pas dans le monde arabe?
Cette mutation s’est-elle produite grâce au christianisme ou en dépit du christianisme? Les historiens confronteront longtemps encore leurs théories en la matière, la seule chose qui soit difficilement discutable, c’est le fait lui-même: l’émergence, en Occident, au cours des derniers siècles, d’une civilisation qui allait devenir pour le monde entier la civilisation de reference, tant au plan matériel qu’au plan intellectuel, si bien que toutes les autres en ont été marginalisées, réduites à l’état de cultures périphériques, menacées de disparition.

Od kada je ova nadmoć zapadne civilizacije postala virtualno konačna? Počevši od 15. vijeka? U svakom slučaju ne prije 18. vijeka. Sa moje današnje tačke gledišta to je nebitno. Ono što je izvjesno i bitno jeste to da je jedna određena civilizacija uzela u svoje ruke uzde planetarne zaprege. Njena je nauka postala Nauka, njena je medicina postala Medicina, njena je filozofija postala Filozofija, i ta težnja za koncentracijom i "standardizacijom" više se nije zaustavljala već, naprotiv, postajala je samo brža, šireći se u svim oblastima i na svim kontinentima istovremeno.

A partir de quel moment cette prédominance de la civilisation occidentale est-elle devenue virtuellement irréversible? Dès le XVe siècle? Pas avant le XVIIIe. Du point de vue qui est aujourd’hui le mien, peu importe. Ce qui est certain, et capital, c’est qu’un jour une civilisation
déterminée a pris les rênes de l’attelage planétaire dans ses mains. Sa science est devenue la science, sa médecine est devenue la médecine, sa philosophie est devenue la philosophie, et ce mouvement de concentration et de “standardisation” ne s’est plus arrêté, bien au contraire, il ne fait que s’accélérer, se répandant dans tous les domaines et dans tous les continents à la fois.

Naglašavam, uporno naglašavam: radi se o događaju bez presedana u istoriji. Svakako, bilo je u prošlosti trenutaka kada je izgledalo da je neka od civilizacija – egipatska, mesopotamska, kineska, grčka, rimska, arapska ili vizantijska – bila ispred ostalih. Međutim, ono što je nastajalo u Evropi tokom posljednjih vijekova, sasvim je drugačija pojava. Ja je zamišljam kao neku vrstu oplodnje. To je jedino poređenje koje mi pada na pamet: mnogobrojni spermatozoidi kreću prema jednoj jajnoj ćeliji, i jednom od njih uspijeva da prodre kroz membranu da bi istog trenutka svi ostali "pretendenti" bili odbačeni; ubuduće, postojaće jedan jedini otac, onaj na koga će dijete ličiti. Zašto baš on a ne neki drugi? Da li je postojala neka nadmoćnost ovog "pretendenta" nad njegovim susjedima, njegovim rivalima? Da li je on bio zdraviji, perspektivniji? Nužno nije, bar ne na vidljiv način. Sve su vrste činilaca u pitanju, od kojih neki zavise od uspjeha, drugi od okolnosti, ili od slučaja...

J’insiste, j’insiste encore: il s’agit là d’un événement sans aucun précédent dans l’Histoire. Il y avait bien eu, par le passé, des moments où telle ou telle civilisation – égyptienne, mésopotamienne, chinoise, grecque, romaine, arabe ou byzantine – semblait en avance sur toutes les autres. Mais ce qui s’est enclenché en Europe au cours des derniers siècles est un phénomène entièrement différent. Je me le représente comme une sorte de fécondation. C’est la seule comparaison qui me vienne à l’esprit: de nombreux spermatozoïdes se dirigent vers l’ovule, et l’un d’eux parvient à traverser la membrane; à l’instant, tous les autres “prétendants” sont rejetés; désormais, il y a un “père”, un seul, c’est à lui que ressemblera l’enfant. Pourquoi lui et pas un autre? Y avait-il une supériorité de ce “prétendant” sur ses voisins, ses rivaux? Etait-il le plus sain, le plus prometteur? Pas nécessairement, pas de manière probante. Toutes sortes de facteurs sont en cause, certains liés aux performances, d’autres aux circonstances, ou au hasard...

Međutim, nije to ono što mi se čini najbitnije u ovom poređenju, već njegove posljedice. Nije toliko bitno znati zašto astečka ili islamska ili kineska civilizacija nije uspjela da postane dominantna – svaka od njih je imala svoje tegobe, svoje slabosti, svoje nedaće. Važnije je spoznati zašto su, pošto je civilizacija kršćanske Evrope dobila prednost, sve ostale počele da opadaju, zašto su sve bile marginalizovane u tolikoj mjeri da to danas izgleda nepovratno? Svakako, a to je tek početak odgovora, zato što će čovječanstvo ubuduće raspolagati sa tehničkim sredstvima za planetarnu dominaciju. Ipak, ostavimo po strani riječ – dominacija, i radije recimo: čovječanstvo je bilo zrelo za oplodnju, Zapadna Evropa je bila ta koja ga je oplodila.

Mais ce n’est pas cela qui me paraît le plus significatif dans cette comparaison, c’est la suite. La question n’est pas tellement de savoir pourquoi la civilisation aztèque ou islamique ou chinoise n’a pas réussi à devenir la civilisation dominante – chacune avait ses pesanteurs, ses infirmités, ses malchances. C’est plutôt de savoir pourquoi, lorsque la civilisation de l’Europe chrétienne eut pris l’avantage, toutes les autres se sont-elles mises à décliner, pourquoi ont-elles toutes été marginalisées, d’une manière qui paraît aujourd’hui irréversible? Sans doute – ce n’est là qu’un début de réponse – parce que l’humanité avait désormais les moyens techniques d’une domination planétaire. Mais laissons de côté le mot domination, disons plutôt: l’humanité était mûre pour l’éclosion d’une civilisation planétaire; l’oeuf était prêt à être fécondé, l’Europe occidentale l’a fécondé.

Tako danas, ako pogledamo oko sebe, vidimo da je svuda Zapad. Kako u Vladivostoku tako i u Singapuru, Bostonu, Dakaru, Taškentu, Sao Paolu, Numeji, Jerusalimu i Alžiru. Zapad je taj koji već više od pola milenijuma vrši trajni uticaj na ideje ljudi, na njihovo zdravlje, na njihov pejsaž, i na njihov svakodnevni život. Kapitalizam, komunizam, fašizam, psihoanaliza, ekologija, električna energija, avion, automobil, atomska bomba, telefon, televizija, informatika, penicilin, pilula, ljudska prava, kao i gasne komore... Da, sve to, sva dobrobit i sva nesreća svijeta, sve to potiče sa Zapada.

Si bien qu’aujourd’hui – regardons autour de nous! – l’Occident est partout. A Vladivostok comme à Singapour, à Boston, Dakar, Tachkent, São Paulo, Nouméa, Jérusalem et Alger. Depuis un demi-millénaire, tout ce qui influence durablement les idées des hommes, ou leur santé, ou leur paysage, ou leur vie quotidienne est l’oeuvre de l’Occident. Le capitalisme, le communisme, le fascisme, la psychanalyse, l’écologie, l’électricité, l’avion, l’automobile, la bombe atomique, le téléphone, la télévision, l’informatique, la pénicilline, la pilule, les droits de l’homme, et aussi les chambres à gaz... Oui, tout cela, le bonheur du monde et son malheur, tout cela est venu d’Occident.

Ma gdje čovjek živio na ovoj planeti, svaka će modernizacija ubuduće biti pozapadnjačavanje. Tehnički napredak ovu tendenciju samo još više naglašava i ubrzava. Naravno, svuda po malo nailazimo na spomenike i djela koja nose pečat specifičnih civilizacija. Ali sve ono novo što se stvara, bilo da se radi o građevinama, institucijama, sredstvima spoznaje, ili načinu života, po ugledu je na Zapad.

Où que l’on vive sur cette planète, toute modernisation est désormais occidentalisation. Une tendance que les progrès techniques ne font qu’accentuer et accélérer. Un peu partout on trouve, certes, des monuments et des ouvrages qui portent l’empreinte de civilisations spécifiques. Mais tout ce qui se crée de neuf – qu’il s’agisse des bâtiments, des institutions, des instruments de connaissance, ou du mode de vie – est à l’image de l’Occident.

Oni koji su rođeni u krilu dominantne civilizacije, i oni koji su rođeni izvan nje, ovu realnost ne doživljavaju na istovjetan način. Ovi prvi, mogu se mijenjati, napredovati u životu, prilagođavati se, ne prestajući time da budu ono što jesu; čak bi se moglo reći da se zapadnjaci, što se više osavremenjavaju, osjećaju usklađenijim sa svojom kulturom, izuzev onih koji se osjećaju izgubljeni odbijajući modernizaciju.

Cette réalité n’est pas vécue de la même manière par ceux qui sont nés au sein de la civilisation dominante et par ceux qui sont nés en dehors. Les premiers peuvent se transformer, avancer dans la vie, s’adapter, sans cesser d’être eux-mêmes; on pourrait même dire que, pour les Occidentaux, plus ils se modernisent, plus ils se sentent en harmonie avec leur culture, seuls ceux qui refusent la modernité se retrouvent déphasés.

Što se tiče ostatka svijeta, svih onih koji su rođeni u krilu poraženih kultura, otvorenost za osavremenjavanje i promjene postavlja se na drugačiji način. Za Kineze, Afrikance, Japance, Indijce, američke Indijance, kao i za Grke i Ruse, Irance, Arape, Jevreje ili Turke, modernizacija je stalno za sobom povlačila odricanje od jednog dijela vlastitog identiteta. Čak i u slučaju kada bi podsticala entuzijazam, ona se ne bi nikada zbivala bez izvjesne gorčine, bez izvjesnog bolnog osjećanja poniženosti i odricanja. I bez određene bolne upitanosti o opasnostima asimilacije. Bez duboke krize identiteta.

Pour le reste du monde, pour tous ceux qui sont nés au sein des cultures défaites, la réceptivité au changement et à la modernité s’est posée en termes différents. Pour les Chinois, les Africains, les Japonais, les Indiens ou les Amérindiens, et aussi pour les Grecs et les Russes autant que pour les Iraniens, les Arabes, les Juifs ou les Turcs, la modernisation a constamment impliqué l’abandon d’une partie de soi-même. Même quand elle suscitait parfois l’enthousiasme, elle ne se déroulait jamais sans une certaine amertume, sans un sentiment d’humiliation et de reniement. Sans une interrogation poignante sur les périls de l’assimilation. Sans une profonde crise d’identité.



Amin Maalouf: Les identités meurtrières (Poglavlje 2, 3. i 4. iz drugog dijela knjige pod naslovom Quand la modernité vient de chez l'Autre) Paris, Grasset, 1998. 

(prevela Sadeta Tahmiščić)

Izvor : http://www.krug99.ba/rev/arhiva/download/19.pdf